Fotografija preuzeta sa: https://visitnorthcroatia.com/stijene-iznad-podruta-penjaliste-nedaleko-pokojca-s-najljepsim-pogledom/

Kad govorimo o krajnjem sjeveru Hrvatske, u penjačkom smislu govorimo o maloj “meki” za one koji vole puno magnezirati šake i kvrčiti nožne prste. Iako daleko od poznatih hrvatskih penjališta i po broju i po dužini smjerova, snažna lokalna zajednica je od tih probranih stijena napravila pravi mali kult!

Među varaždinskim alpinistima su se na tim lokalnim stijenama pisale mnoge anegdote i urbane legende, od testiranja prvih spitova s bačvama kamenja, do “navodnih” zimskih solo uspona! A da bismo upoznali ove stijene, krećemo s mjesta gdje je sve započelo.

Velike pećine, Ravna gora

Prvi uspon na Velike pećine predmet je polu-povjesničarskih rasprava, ali ono što znamo jest da je zabilježen rano u 20. stoljeću te da su ga obavili penjači iz Slovenije. Danas je taj dio stijene praktički nepenjiv zbog velike krušljivosti.

Većina penjača svoje ravnogorske dužine započne u sektoru Jaruga, koji kreće s klasikom na dvije dužine – Brid. Nakon Brida se prema ulazu u staru ravnogorsku “ferratu” (navodnici ovdje nisu slučajni) nižu klasici nižih i srednjih ocjena, od razvedene Bonite sve do, po mnogima najljepše šestice na penjalištu, Ibaandrija.

U Jarugi se desno nalaze ponešto zapuštene petice i šestice, iako – kad su penjivog stanja – nude usitinu odlično penjanje. Ono što svakako treba napomenuti jest da kod penjanja treba biti oprezan zbog:

– čestih krađa materijala iz stijene (krale su se matice, pločice, štandovi), a lokalni AO se trudi to držati pod kontrolom te sprječavati odstranjivanje opreme

– poskoka, koji se legu u proljeće, i vole se gnjezditi podno stijene. Posebno skrećemo pozornost na gnijezdo na siparu Jaruge, otprilike u visini smjerova Bonita i Masna juha, te lijevo od smjera Brid, na prelasku prema velikoj stijeni.

Van Jaruge su stvari nešto kompliciranije, jer je bilo bušenja i do-opremanja nekih smjerova i linija, tako da pločice koje ugledate s poda neće užno odgovarati skicama iz vodiča. Ipak, velika stijena nudi lijepe i duge smjerove, neke i na dvije dužine, a među njima definitivno prednjači klasična šestica Direkt iz korekt.

Nastavite li kretati se prema sjeveru uz stijenu, dolazite do mjesta na kojem stijena mjeri i 70 metara, gdje se nalaze najteži smjerovi na penjalištu. Dalje postoji i sektor Žutica, ali je Žutica dosta zapuštena. 

Mitski Pokojec

Na stijeni koja se na planinarskim kartama zove Rudski gobec niknulo je penjalište jednostavnog imena Pokojec, po obližnjem planinskom proplanku na kojem se nalazi i planinarski dom. Pokojec je mjesto na kojem su kožu jagodica ostavljali i najopakiji penjači, i prava test-arena za podizanje ocjena.

Za razliku od Ravne gore, koja na momente podsjeća čak i na neke dijelove Paklenice, pokoječka stijena je od tipičnog lokalnog pješčenjaka, karakterističnog za masiv Ivanščice. Sukladno tome, velika većina smjerova temelji se na rupicama, malim roščićima i sloperima.

Ono što je odlično kod Pokojca jest hlad koji drži cijelo ljeto, tako da je penjalište i kroz tjedan često puno u popodnevnim satima. Nije nečuveno i iz Zagreba potegnuti na penjanje od par sati na Pokojcu, pogotovo ako je projekt pri kraju dan se čini dobar za pokušaj!

Na Pokojcu nema puno smjerova za početnike, ali nakon što probijete barijeru šestica, otvara vam se cijeli jedan novi svijet klasika kao što su Mali, pa kasnije Veliki Strop (a sami saznajte kako se ti smjerovi zovu u vodičima), i često se čuje izjava da penjač može cijelu svoju penjačku “karijeru” provesti na Pokojcu – tolika je raznolikost njegovih ocjena.

Nije zgorega napomenuti da su na Pokojcu natrenirani neki od najzahtjevnijih stjenskih uspona, rekordi u BWSC-u i pobjede na pakleničkom maratonu, i još mnoga postignuća. A nakon što apsolvirate Mali, vrijeme je za Veliki Pokojec – ali to je jedna sasvim druga priča!

Kalnik

Cijelu godinu, sve ocjene, dostupno autom. To je sve što trebate znati prije nego sjednete u auto i krenete prema Kalniku.

Kruži priča da će u novoj izmjeni nastavnog gradiva za osnovne škole ići izmjena kod “vjesnika proljeća”, te da će umjesto visibaba stajati “prvi penjači na Starom gradu”. Često prvu užad na ovoj osunčanoj stijeni vidimo još dok je pod stijenom snijeg, a penjači koji žestoko projektiraju doći će na južnu stijenu čak i ljeti popodne. Ipak, oprez – poskoci su na “glavnom” dijelu Kalnika sve češći, ponekad i u samim smjerovima!

Dok je zimi sunce na Starom gradu ponekad i za kratke rukave, ljeti penjači bježe u Rimski prolaz ili se rasprše po Zubima. Ocjena uistinu ima svakakvih, tako da od početnika do ozbiljnih penjača, svi će ovdje naći svoj sljedeći projekt. 

Najbolji dio priče jest to da razvoj  ne staje: tu su (više i ne toliko) novi sektori u hladu Zapadnog grebena (inače – klasik i česti prvi korak za trad penjače, na 4 dužine), zatim kod nalazišta kapelice svetog Martina, a i izdvojeni (i ljeti također omiljen) Vražji vrt također svako malo dobiva nove smjerove.

Kalnik je kategorija za sebe, kako po broju smjerova tako i po njihovoj raznolikosti. Velika većina sektora je često penjana tako da su stijene čiste i dosta sigurne, kao i na Malom Pokojcu. Ipak, vrijedi biti na oprezu, pogotovo na proljeće, jer zime često odrade svoje sa smrzavanjem, pa stijene znaju biti nešto krušljivije u tom periodu. I još jednom – s poskocima nikad dosta opreza!

I, kud idemo?

Ograničit ćemo se na ova tri megaklasika penjanja na sjeveru Hrvatske, ali to nipošto ne znači da tu priča staje. Nakon što izbrusite formu na ovim stijenama, vrijeme je za otkriti Vranju peč, Čuturaševu peč, Ljubelj, a jednom kad uđete u “shemu” saznat ćete i za neke nabušene, polu-tajne stijene kojih trenutno nema u vodičima. Budući da pored većine penjališta u ovom dijelu Hrvatske stoje izvori vode, a razvedenost krajolika omogućuje vam penjanje kroz cijelu godinu, na toplom zimi i u hladu ljeti.

Dakle, pojase na sunce, provjerite svoju užad, penjačice u torbu i pravac na stijene! Istini za volju, već malo i kasnite s početkom treninga za sezonu, ali uvijek je tu i sljedeća! :)